RASSEGNA STAMPA ESTERA/WEB

2018 2017 2016 2015 2014 2013 2012 2011 2010  2009  2008 2007 2006 2005 2004 2003 2002 2001 archivio

ANNO 2013

Cliccare sulle immagini per ingrandirle

 

Afirmacija sustava austrijske Pomorske tvrđave Pula
Da korak.com.hr del 30 settembre 2013

Zapušteni sustav austrijske Pomorske tvrđave Pula treba afirmirati integralnim sagledavanjem i naglašavanjem njegovih potencijala kvalitetnom i primjerenom funkcionalnom prenamjenom uz zaštitu, očuvanje i prezentaciju svih bitnih obilježja svake pojedine fortifikacije. Na taj način se može iskoristiti arhitektonski potencijal fortifikacija, spriječiti njihovo daljnje propadanje i osigurati njihovo održavanje te dodatan prihod.

Uvod

Pulsko područje bogato je graditeljskom baštinom koju čine i brojni primjeri fortifikacijske arhitekture iz razdoblja Austro-Ugarske Monarhije građeni u sustavu austrijske Pomorske tvrđave Pula u 19. i početkom 20. stoljeća. Austrijske fortifikacije su izgubile svoj obrambeni značaj sredinom 20. stoljeća, a danas su u potpunosti izvan funkcije, neodržavane i oštećene prirodnim i ljudskim djelovanjem. Unatoč neodržavanju i propadanju, austrijske fortifikacije su kao povijesne građevine dio graditeljskog nasljeđa (1) iznimnog kulturnog značaja i svjedoče o razdobljima razvoja vojne tehnologije i obrambene strategije te čine sastavni dio slojevitog graditeljskog naslijeđa pulskog područja. Najveći problem u očuvanju austrijskih fortifikacija jest nepostojanje dugoročne održive strategije njihovog korištenja i zaštite koja bi omogućila izradu afirmativnih programa, planova i projekata adaptacije i revitalizacije. Metoda adaptacije i revitalizacije jedna je od najučinkovitijih načina suvremene zašite, uređenja i očuvanja graditeljskog nasljeđa (2) . Unatoč pojedinačnim primjerima prenamjena i korištenja austrijskih fortifikacija „Verudella“, „Punta Christo“, „Brioni Minor“ i „San Giorgio“, tek će sveobuhvatno osmišljena strategija te program, plan i projekti očuvati i istaknuti vrijednosti i potencijale iznimnog sustava fortifikacija. Pojedine lokacije mogu se sagledati u kontekstu posebnog režima korištenja, primjerice brijunska lokacija Peneda, i za njih se može izraditi program afirmacije austrijskih fortifikacija prenamjenom koja nudi sustav zaštite, uređenja i očuvanja baziran na aktivnom korištenju. Za lokaciju Peneda je, uzimajući u obzir zatečeno stanje te izdvojenost vojarne Peneda od turistički dostupnog područja Nacionalnog parka Brijuni, istraživačkim radom i uvažavanjem specifičnih lokalnih uvjeta dobivena podloga za funkcionalnu prenamjenu koja je usklađena s tipologijom, strukturom i prostornim mogućnostima austrijskih fortifikacija.

Austrijska Pomorska tvrđava Pula

Pula je kroz povijest bila grad na čijem su području fortifikacije gradili Histri i Rimljani (3), zatim Mletačka Republika, Austrija, Italija (4), Njemačka (5) te Jugoslavija (6). Od sredine 19. stoljeća Pula je glavna pomorska baza austrijske ratne mornarice (7), te čini jezgru obalnog sektora fortifikacijskog sustava koji se protezao do Rovinja i Labina u sklopu kojega su izgrađene od 1813. do 1918. najznačajnije i najbrojnije vojne građevine na pulskom području koje uključuje i Brijune (8). Fortifikacijski sustav Pomorske tvrđave Pula bio je podijeljen na 3 obrambena prstena i građen je u 3 etape. U prvoj etapi izgradnje fortifikacijskog sustava, koja traje približno od 1823. do 1870. (8), grade se odvojene kružne utvrde koje se nazivaju i topnički tornjevi. Drugu etapu izgradnje fortifikacijskog sustava grada Pule, koja traje približno od 1872. do 1889., obilježava širenje izgradnje izvan srednjovjekovnih gradskih zidina te gradnja tipskih kružnih ili segmentnih utvrda s unutrašnjim dvorištem, topničkih bitnica, poljskih fortifikacija i „pulskih tornjeva“. Treća etapa, koja traje približno od 1892. do 1918., obilježena je tehnološkim napretkom nakon pronalaska brizantne granate punjene eksplozivom 1885., zbog čega se mijenja sustav obrane i kružne utvrde gube značaj, a javljaju se izdužene poligonalne utvrde ukopane u teren. Brijuni postaju dio fortifikacijskog sustava kada Inženjerijska uprava Pule u periodu poslije 1854. razvija novi koncept obrane koji se bazirao na širenju područja pokrivenog fortifikacijama. Uz nadogradnju postojećih, grade se i nove fortifikacije raspoređene po strateški najvažnijim točkama na udaljenostima od 5 do 8 kilometara od Pule. Austrijske fortifikacije pulskog obrambenog sustava obilježava racionalnost, ekonomičnost i utilitarnost. Fortifikacije su građene u skladu s logikom i mogućnostima tadašnje ratne tehnologije i prilagođene su terenu, iskorištavajući potencijale i prirodne datosti svake pojedine lokacije. Svaka od fortifikacija sastoji se od izgrađenog i „neizgrađenog“ dijela. Građevna konstrukcija fortifikacije komplementarno se nadopunjuje zaštitnim opkopima i kamuflažnim zelenilom stvarajući jedinstvenu arhitektonsko-prirodnu cjelinu. Austrijske fortifikacije su zadržale svoju obrambenu funkciju do Drugog svjetskog rata, nakon čega 1947. postaju vlasništvo Jugoslavenske narodne armije (4). Danas je većina fortifikacija zapuštena ili napuštena dijelom i zbog demilitarizacije pulskog zaljeva (9). 

Slika 1. Austrijska Pomorska tvrđava Pula – granica sustava 1917 (5).

Austrijske fortifikacije pulskog područja u dokumentima prostornog uređenja

Generalni urbanistički plan grada Pule iz 1966. vojna područja definira kao zone specijalne namjene, ali austrijske fortifikacije nisu vrednovane kao kulturni spomenici. Tijekom 1960-ih Jugoslavenska narodna armija iznajmljuje neke od austrijskih fortifikacija i plaća najamninu gradu Puli. U tom razdoblju započinje devastacija austrijskih fortifikacija koje se koriste kao skladišta ili se jednostavno prepuštaju propadanju. Generalni urbanistički plan Pule iz 1983. definira 6 kategorija graditeljskog naslijeđa. Fortifikacijske i slične građevine spadale su u skupinu „D“: važne strateške točke u sustavu obrane Pule – središnje ratne luke Austrougarskog carstva, izgrađene u periodu od prve polovice 19. stoljeća do Prvog svjetskog rata. Provedbeni urbanistički plan „Stari grad Pula“ iz 1992. definira integralni proces rada na postojećim građevinama graditeljskog naslijeđa, uključujući i izradu dokumentacije postojećeg stanja te izradu studije prostornog i povijesnog razvitka zgrade (4). U Prostornom planu uređenja grada Pule iz 2006. naglašava se važnost očuvanja i valorizacije svih formalnih karakteristika austrijskih fortifikacija (10). U Prostornom planu Nacionalnog parka „Brijuni“ obrađena je i tema prenamjene austrijskih fortifikacija. Primjerice, za tvrđavu Tegetthoff planom se predlaže muzejsko- zložbenu namjena, te kreiranje programa obilaska i proučavanja austrijskih fortifikacija s pratećim manifestacijama (11). Preduvjet prenamjene je istraživački rad koji rezultira stručnom podlogom za svaku pojedinu austrijsku fortifikaciju, uzimajući u obzir njena tipološka obilježja, kao i neposrednu i širu okolinu.

Prenamjena austrijskih fortifikacija pulskog područja

Unatoč degradaciji fortifikacija austrijske Pomorske tvrđave Pula, realizirano je i nekoliko primjera prenamjena utvrda. Obalna blindirana poligonalna utvrda „Verudella“ je već 1970-ih korištena u ugostiteljske svrhe, a 1980-ih postaje odlagalište i spalionica smeća. Utvrdu 2002. preuzima Aquarium Pula. Uz akvarij, utvrda postaje dio kulturno-turističke ponude nudeći prostor za različita događanja, primjerice izložbe, koncerte i športska natjecanja. Obalna utvrda „Punta Christo“ primjer je građanske inicijative mladih koji se dobrovoljno brinu o utvrdi i organiziraju koncerte i glazbene festivale od 2010. Poligonalnu blindiranu obalnu utvrdu „Brioni Minor“ od 2001. u ljetnim mjesecima kao pozornicu koristi Kazalište Ulysses. Kružna utvrda „San Giorgio“ tipa „pulski toranj“ 2007. određena je za prenamjenu u restauratorsku radionicu Hrvatskog restauratorskog zavoda – odjel Pula (12). U ovom se slučaju postavlja pitanje prikladnosti smještaja novog sadržaja u postojeću građevinu, jer s jedne strane je konzervatorska težnja da se zadrži izvorna struktura utvrde, a s druge strane su tehnički preduvjeti restauratorskog rada kao što su potrebna veličina prostorija, te ventilacija, osvjetljenje i ostale instalacije u prostorijama. Navedeni primjeri nisu realizirani integralnim sagledavanjem i planskom prenamjenom fortifikacija austrijske Pomorske tvrđave Pula, nego su više ili manje uspješne iznimke koje ne bi trebale postati modelza parcijalne prenamjene pojedinih austrijskih fortifikacija.

Prenamjena austrijskih fortifikacija na Brijunima

Austrijske fortifikacije na Brijunima, kao i većina ostalih fortifikacija Pomorske tvrđave Pula, danas se ne koriste i zato čine sustav sadržajnih praznina koje treba prenamijeniti i afirmirati kao novi sadržajni potencijal koji odgovara lokalnim ili regionalnim potrebama. U tom smislu, ova se ”mreža sadržajnih praznina” može sagledavati po kvadrantima, linearno ili točkasto, umrežujući zone, povezujući skupine građevina ili koncentrirajući se na pojedinačne građevine, ovisno o uvjetima i potrebama. Proces uvođenja novih sadržaja i umrežavanja austrijskih fortifikacija potencira inverziju obrambene funkcije odbijanja u svoju suprotnost, u funkciju privlačenja posjetitelja. Na 14 brijunskih otoka i otočića se nalaze uz austrijske fortifikacije i tragovi različitih povijesnih razdoblja (9), počevši od prapovijesti, preko antike, pa do druge polovice 20. stoljeća. Danas su Brijuni u sastavu Javne ustanove Nacionalnog parka Brijuni, a dio otočja je rezidencijalna zona za potrebe predsjednika i Vlade Republike rvatske. Povijesne i društveno-političke mijene rezultirale su jedinstvenom isprepletenošću namjena i sadržaja na podlozi koju čine prirodna i kultivirana raznolikost flore i faune.

Slika 2. Brijuni – položaj fortifikacija austrijske Pomorske tvrđave Pula : 1 – „Fort Tegetthoff“, kružna utvrda sa signalnim jarbolom (1854.-1863.); 2 – „Fort Peneda“, obalna poligonalna blindirana utvrda (1898.-1904.); 3 – „Cavarolla“, obalna poligonalna topnička bitnica (1902.); 4 – „Naviglio“, obalna merzerska bitnica(1902.); 5 – „Punta Peneda“, uzobalna topnička bitnica (1908.); 6 – „Giaconi“, obalna topnička bitnica (1914.); 7 – Bitnica za lansiranje torpeda (1914.); 8 – „Punta Kavran“, topnička bočna bitnica (1914.-1918.); 9 – „Punta Barbana“, topnička bitnica (1914.-1918.); 10 – „Punta Peneda“, protuzračna bitnica i položaj reflektora (1914.-1918.); 11 – „Punta Kavran – Sveti Jerolim – Kozada – Puntissela“, morska zapreka (1914.-1918.); 12 – „Brioni Minor“, poligonalna blindirana obalna utvrda (1895.-1910.); 13 – „San Nicolň“, obalna merzerska bitnica (1897.-1900.); 14 – „Punta Grossa“, uzobalna topnička bitnica; 15 – „Brioni Minor“, minska uzobalna bočna bitnica; 16 – „Stretto“, minska uzobalna bočna bitnica; 17 – Obalna bitnica za lansiranje torpeda (1910.); 18 – „Monte Sabbion“, obalna topnička bitnica (1913.); 19 – „Monte Salvie“, obalna topnička bitnica (1913.); 20 – „Salvie“, uzobalna topnička bitnica; 21 – „Valnera“, topnička bitnica; 22 – „Punta della Femmina“, topnička bitnica s uzobalnom bitnicom; 23 – „Brioni Minor – Punta Mertolin“, morska zapreka (1914.-1916.) 

 

Prenamjena austrijskih fortifikacija na brijunskoj lokaciji Peneda

Lokacija Peneda se nalazi na južnom dijelu Velikog Brijuna, pod upravom je Oružanih snaga Republike Hrvatske i na njoj je smješten odred Počasno-zaštitne bojne. Izdvojenost, te ograničen broj i tip posjetitelja potenciraju ekskluzivnost lokacije na kojoj se nalaze austrijske fortifikacije izgrađene početkom 20. stoljeća: obalna poligonalna blindirana utvrda „Fort Peneda“, obalna poligonalna topnička bitnica „Cavarolla“, obalna merzerska bitnica „Naviglio“ i uzobalna topnička bitnica „Punta Peneda“. Dvije građevine izgrađene su za vrijeme Prvog svjetskog rata: bitnica za lansiranje torpeda te protuzračna bitnica i položaj reflektora „Punta Peneda“. Uz fortifikacijske građevine na lokaciji Peneda nalazi se još i svjetionik s kraja 19. stoljeća, te smještajne i pomoćne građevine izgrađene nakon 1945. koje se većinom koriste. Središnji prostor lokacije Peneda čini otvoreni travnati plato s vizurom prema Puli, uokviren šumom i makijom te ostacima kamuflažnog zelenila austrijskih fortifikacija. Obala je kontinuirano prohodna i s nekoliko prirodnih plaža. Asfaltirana cesta proteže se od ulaza u kompleks na sjeveroistoku uz „Cavarollu“ i smještajni sklop „Haciendu“ do zapadnog dijela lokacije sa smještajnim i pomoćnim građevinama, te „Fort Penedom“ te „Navigliom“. Do svjetionika i „Punte Penede“ ne postoji kolni prilaz. U uvali Jezero na sjeverozapadu lokacije nalazi se privezište brodova. Austrijske fortifikacije kvalitetno su građene kamenom, sa svodovima od cigle i armiranobetonskim konstrukcijama stropova te opkopima izdubljenim u živoj stijeni (13). Fortifikacije su u potpunosti izvan funkcije, oštećene prirodnim i ljudskim djelovanjem te neodržavanjem. Pojedinačnom analizom organizacijske sheme svake od austrijskih fortifikacija očitavaju se različita ambijentalna i funkcionalna obilježja (14).

Slika 3. Peneda na Velikom Brijunu – fortifikacije sustava austrijske Pomorske tvrđave Pula (6)

Okosnicu koncepta afirmacije austrijskih utvrda na lokaciji Peneda čini revitalizacija fortifikacija sadržajima koji odgovaraju ambijentalnim obilježjima fortifikacija, kao i vojnoj namjeni. Osnovnu shemu planirane organizacije lokacije Peneda čine prsten austrijskih fortifikacija i središnji plato s pogledom na Pulu koji sadržajno i prometno povezuje fortifikacije.

Kasnije se na ova dva osnovna elementa nadovezuju dodatni sadržaji vezani za mikrolokacije, primjerice svjetlosne instalacije, zvjezdarnica, meditacijski vrt, streljana za pucanje iz starog oružja i slični sadržaji. Premještanjem glavnog ulaza na lokacije Peneda sa sjeveroistoka na sjeverozapad kolni promet se izmješta iz rezidencijalne zone koju čine postojeća „Hacienda“ povezana sa prenamijenjenom „Cavarollom“.

Nakon ulaska u kompleks, prometni prsten prvo tangira „Naviglio“ s ugostiteljskim sadržajima, a zatim vodi do „Fort Penede“ koja je novi društveni centar lokacije Peneda i „Cavarolle“ sa rezidencijalnim i pratećim radnim sadržajima. „Punta Peneda“ sa svjetionikom postaje zona rekreacije i nadovezuje se na središnji plato s atletskom stazom, igralištem i prirodnim amfiteatrom.

U uvali Jezero na sjeverozapadu lokacije Peneda smješteno je pristanište zbog zavjetrine. Također postoji mogućnost smještaja heliodroma na sjevernom dijelu lokacije Peneda. Sve prenamijenjene austrijske fortifikacije s novim sadržajima, zajedno s ostalim postojećim i planiranim građevinama na lokaciji Peneda, čine logičnu i funkcionalnu cjelinu.

Fortifikacije u sustavu austrijske Pomorske tvrđave Pula na lokaciji Peneda značajne su u kulturnom i povijesnom smislu i zato njihovoj afirmaciji kroz integralnu revitalizaciju treba pristupiti na način da se ne ugrožava ili degradira njihovu strukturalnu i ambijentalnu komponentu (15).

Slika 4. „Cavarolla“, obalna poligonalna topnička bitnica – atrij i shema prenamjeneSlika

 

 

5. „Naviglio“, obalna merzerska bitnica – južni kaponir i shema prenamjene

 

 


Slika 6. „Fort Peneda“, obalna poligonalna blindirana utvrda – dvorište i shema prenamjene

 

 

Zaključak

Afirmacija i revitalizacija fortifikacija austrijske Pomorske tvrđave Pula donosi niz prednosti od kojih je najvažnija očuvanje uz adekvatno održavanje, prezentaciju i korištenje. Prenamjenom austrijskih fortifikacija, uz očuvanje svih bitnih obilježja, naglašava se njihova slojevitost i fleksibilnost tako da nekadašnja obrambena funkcija ostaje zapisana u strukturi, a importirane funkcije omogućavaju novu dinamičnost korištenja . Pritom fortifikacije treba promatrati kroz cjelinu austrijske Pomorske tvrđave Pula, uzimajući u obzir namjene i sadržaje u okruženju samih fortifikacija, kao i prirodne i arhitektonske posebnosti svake pojedine fortifikacije s ciljem nadopunjavanja prirodnih, povijesnih i kulturnih vrijednosti te turističke ponude.

Literatura

1. Marasović, T. (1983.), Zaštita graditeljskog nasljeđa, Društvo konzervatora Hrvatske – Zagreb, Sveučilište u Splitu – Filozofski fakultet u Zadru – OOUR Split, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Postidplomski studij graditeljskog nasljeđa u Splitu, Zagreb – Split
2. Marasović, T. (1985.), Aktivni pristup graditeljskom nasljeđu, Sveučilište u Splitu – Filozofski fakultet u Zadru – OOUR prirodoslovno-matematičkih znanosti i studija odgojnih područja u Splitu, Društvo konzervatora Hrvatske – Zagreb, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Postidplomski studij graditeljskog nasljeđa u Splitu, Split
3. Milić, B. (1994.), Razvoj grada kroz stoljeća I, Prapovijest – antika2, Školska knjiga, Manualia Universitatis studiorum Zagrebiensis, Zagreb
4. Benussi, B. 2002.) Povijest Pule u svjetlu municipalnih ustanova do 1918. godine, Povijest Istre, Knjiga 3., Zavičajna naklada Žakan Juri, Pula
5. Krizmanić, A. (2009.), Pulska kruna – pomorska tvrđava Pula – fortifikacijska arhitektura austrijskog razdoblja, Knjiga 1., Čakavski sabor, Istra kroz stoljeća, Žminj
6. *** (2010.), Arhiva Međunarodne radionice arhitekture fortifikacija, Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Zagreb
7. *** (2003.), Bilten međunarodne ljetne radionice arhitekture Mali Brijun 2001. i 2002., urednica Zofia Mavar, Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Zagreb
8. Mlakar, Š. (1971.), Brioni, Uprava otoka Brioni, Brijuni
9. Strenja, E. (2006.), Perčić, M., Mladinov, J., Jurcan, E.: Katarina 06, otvaranje pulske obale, UPI-2M PLUS, Zagreb
10. *** (2006.), Prostorni plan uređenja grada Pule, Službene novine Grada Pule, (2006) 12, 616-660, Pula

 

Albanie - Le bunker se vend bien
Da parismatch.com del 15 agosto 2013
Di David Breger

Il en exiset de toutes les tailles. Dans les environs d'Elbasan, celui-ci sert de grange ŕ foin ŕ cette famille d'agriculteurs. Corentin Fohlen

De 1945 ŕ 1985, l’Albanie a enduré le joug d’un dictateur paranoďaque, Enver Hoxha. Communiste stalinien, il avait fait ériger quelque 750 000 blockhaus – 24 au kilomčtre carré ! –, aujourd’hui derniers vestiges d’une répression sanglante. Certains les détruisent pour revendre les matériaux, d’autres les convertissent.
Dans la lourde chaleur de Pojan, petit village du sud-ouest de l’Albanie, une famille observe des ouvriers s’affairer dans son champ. Comme au spectacle, la grand-mčre a déplié une chaise en plastique. Les enfants semblent absorbés par la scčne. Un tableau bucolique qui paraîtrait banal si l’on ne remarquait l’étrange parasol sous lequel ils ont trouvé un peu de fraîcheur… un bunker en forme de champignon de plusieurs mčtres de haut. Devant eux, dans le vacarme, les grues se mettent en action et dévorent un autre monstre de béton. Ardita, 16 ans, l’aînée des enfants, pointe du doigt le champ familial : « Nous avions 10 bunkers ici, mais mon pčre les fait détruire… pour récupérer l’acier et se faire un peu d’argent. »
Ces champignons gris, on les croise sur toutes les routes :les bunkers sont partout, vestiges d’une histoire douloureuse et absurde. Dans ce petit pays de 3 millions d’habitants, prčs de 750 000 bunkers ont été construits sous le régime d’Enver Hoxha, qui dirigea autoritairement l’Albanie de 1945 ŕ 1985. Le leader communiste, sombrant peu ŕ peu dans la paranoďa, isola le pays du reste du monde.
Craignant une attaque extérieure, il commença, dčs les années 1960, ŕ ériger ces abris pour défendre la nation. Des petits, les plus courants, conçus pour un soldat, des plus gros pour l’artillerie, et des hangars souvent creusés dans les montagnes pour abriter tanks ou avions. Leur coűt est estimé ŕ deux fois le prix de la ligne Maginot en France. Destinés ŕ une guerre imaginaire, ils n’ont jamais servi et ont littéralement ruiné le pays. Hoxha est mort en 1985 et le pays s’est ouvert en 1992. Les bunkers, eux, sont restés.
Si la famille d’Ardita les détruit aujourd’hui, c’est que, depuis deux ans, le prix de l’acier a grimpé avec le boom du secteur de la construction. Une fičvre qui voit pousser des immeubles de façon anarchique ŕ Tirana, la capitale, ŕ Vlora sur la côte adriatique. Des bâtiments démesurés, parfois : habitations de six étages construites par la diaspora ou châteaux en carton-pâte destinés ŕ blanchir l’argent de la mafia.

Depuis une dizaine d’années, les Albanais se sont réapproprié les bunkers

Dans le męme village, le « bunker business » a fait les affaires de Sokol Jafa.Depuis plus d’un an, les trois machines de démolition de ce petit entrepreneur tournent ŕ plein régime. Il est devenu chasseur de bunkers. « Je les débusque et les anéantis : c’est l’image du communisme que je fais disparaître, dit-il avec satisfaction. J’en ai détruit plus d’une centaine l’année derničre. Mais c’est un travail difficile : les plus gros pčsent 400 tonnes avec des murs de 1 mčtre d’épaisseur. » Un business un peu flou car personne ne sait clairement ŕ qui ils appartiennent : « S’ils sont dans la propriété d’un particulier, celui-ci peut généralement en disposer. Parfois, il faut s’arranger avec la mairie », explique Sokol. Comme souvent en Albanie, on ne s’embarrasse pas de rčgles. Libéralisme sauvage sur les ruines du communisme.

Comme une catharsis, depuis une dizaine d’années,les Albanais se sont réapproprié les bunkers : ils sont repeints et transformés en café de plage, baraque ŕ sandwichs ou męme en boîte de nuit. A Koplik, prčs de la frontičre avec le Monténégro, Pjerim, 49 ans, de son nom d’artiste Keq Marku, a installé un salon de tatouage dans un ancien abri. L’homme un peu bourru, le corps totalement encré, fait la visite de son atelier. La radio, qu’il n’a pas éteinte depuis six mois, balance des standards du rock. « J’ai fui l’Albanie en 1985 et j’ai passé dix ans ŕ New York. A mon retour, j’ai acheté une maison. Le bunker était dans le champ. Naturellement, j’ai pensé qu’il fallait en faire quelque chose », explique Pjerim. Il exhibe un tatouage sur son torse, « Malesori » : « Cela signifie “homme des montagnes”, car je suis un solitaire et ce bunker est parfait pour travailler, je m’y sens comme dans une bulle. C’est mon espace. » Sur une planche ŕ dessin, un travail en cours : une série représentant l’Apocalypse, le diable et les « dictateurs » : Ben Laden, Bush, Staline, Hitler et, bien entendu, Hoxha.

Non loin de lŕ, la jeunesse dorée parade dans les bars et les restos branchés

Sur les rives du lac de Shokodra. Corentin Fohlen

La jeune génération, celle qui n’a quasiment pas connu la dictature,s’est elle aussi emparée des bunkers. Plutôt que de les diaboliser, certains ont choisi de les aimer. Organisé depuis deux ans, le festival de musique BunkerFest propose ainsi de « célébrer ces adorables champignons » et d’y faire la fęte. Parmi ces jeunes Albanais qui « aiment » les bunkers, Elian Stefa, 28 ans, leur a consacré plusieurs années de sa vie. Dčs 2008, alors étudiant en design ŕ Milan, il se lance dans le projet de documenter leur histoire et présente, dans un livre et un film, des façons de leur donner une seconde vie. « Comme pour beaucoup d’Albanais, ils étaient invisibles pour moi. C’est la réaction de curiosité de mes amis étrangers qui a provoqué un déclic », explique Elian. L’enthousiasme des touristes pour ces reliques du passé le porte ŕ croire que l’Albanie doit accepter que les bunkers forgent son identité et en tirer parti. Mini-hôtels, abris pour randonneurs, magasins de souvenirs… il expose différents modčles de transformation ŕ grande échelle pouvant accompagner une industrie du tourisme renaissante. « Ces bunkers qui ont causé tant de souffrance pourraient enfin faire du bien au pays. » Mais, malgré un certain succčs médiatique, peu d’initiatives concrčtes ont suivi. Aujourd’hui, les récentes destructions l’attristent un peu : « Je ne souhaite pas qu’ils disparaissent totalement. Il faut apprendre de nos erreurs, pas les cacher. »

Ce travail de conservation de la mémoire est encore difficileen Albanie, reconnaît Fatos Lubonja, 62 ans, écrivain et ancien dissident, qui a passé prčs de vingt ans dans les prisons et les mines de travaux forcés du régime. Depuis quelques mois, ŕ son initiative, ŕ Tirana, un bunker-mémorial est exposé dans le « Blloku », l’ancien quartier de la nomenklatura communiste. L’abri est nettoyé et sa structure rendue visible par une glace transparente. « Nous voulions que les passants puissent y entrer et ressentir l’isolement, qui est au coeur du systčme », explique Lubonja. Ce mémorial reste une initiative rare : « Il y a un refoulement de la société. A la fois de la population et des politiciens au pouvoir, qui sont d’anciens communistes. Ils ne veulent pas se rappeler leur passé. »
A quelques centaines de mčtres, la jeunesse dorée, qui a réinvesti le quartier, parade dans les bars et les restos branchés. Minijupes, Ray-Ban et grosses Mercedes… Une autre époque. « Il y a une continuité de l’irresponsabilité créée par le régime, poursuit l’ancien dissident. Nous étions comme des enfants auxquels le régime trouvait une maison, du travail et disait quoi penser. Aujourd’hui, les męmes enfants irresponsables ont pris le pouvoir, mais dans une explosion d’individualisme : l’argent et la corruption sont rois, les constructions sont désordonnées et ne respectent aucune rčgle. » Pour Lubonja, fataliste, on aura beau se débarrasser des bunkers, il faudra du temps pour effacer les stigmates du régime de Hoxha dans la société -albanaise. Une emprise profonde, qu’il nomme « la bunkerisation des esprits ».

 

DRS Technologies Wins $25 Million ICBM Minuteman III Design and Development Contract
Da defenseworld.net del 6 giugno 2013
Technologies announced that it received a $25 million contract from the U.S. Air Force for the design, development and delivery of two Transporter Erector Replacement Vehicles to support the Inter-Continental Ballistic Missile (ICBM) Minuteman III fleet. If all options are exercised by the Air Force, the total program value for up to 26 mobile vehicles under this contract could reach over $92 million.

The Transporter Erector is a vehicle used for transporting, positioning and removing the Minuteman III booster at launch facilities at F.E. Warren AFB, Wyoming; Malmstrom AFB, Montana; Minot AFB, North Dakota; Hill AFB, Utah; and Vandenberg AFB, California. The current Transporter Erector used by the Air Force was fielded in 1988. The Air Force Global Strike Command, overseeing this replacement, requires a modern and forward-looking system that will sustain booster handling operations through 2030.The design and development of the first two Transporter Erectors to be used in system qualification are due to be completed in November 2015. If all production options are exercised, 26 Transporter Erectors will be delivered to the Air Force throughSeptember 2019.

"DRS will draw upon its 40 years of experience with system engineering, design, and production of mission-critical mobile shelters and transport trailers for the military," said Roger Sexauer , president of DRS Power and Environmental Systems. "The Environmental Systems Team has been supporting the Air Force ICBM program office for over 20 years and is committed to providing continued support to a critical part of the our Nation's strategic deterrent forces," according to Sexauer.

 

Flakturm Archives or the Panopticon in Reverse
Da  del 15 febbraio 2013

The Flak Towers or Flakturm were large concrete bunkers, with anti-aircraft guns mounted on the roof, built during the Second World War by the Germans. According to the documentary Hitler’s Secret Bunkers by George Pagliero, Hitler took personal interest on their design and even made some sketches for it. It has been said that the towers were constructed in a mere six months, due to an urgent need of protection. Taking the Augarten Tower in Wien as the start point for his proposal, Léopold Lambert designed an archive project for the [un]restricted access competition which took place in August 2012 with the aim of re-envision the future of decommissioned military space. Lambert wrote:

This project undertakes to design archives within one of the Flakturm, former Second World War anti-aircraft towers in the center of Vienna. The idea of constructing an archive within a bunker is not a neutral one. The defensiveness of this building allows, both symbolically and literally, to host and protect goods against the alteration of the externality —whether it is time or a more direct antagonism. Many civilizations of the past have been annihilated, not only physically, but absolutely as any form of their production has been also destroyed with them. The recent history would have still seen several tragic examples of ethnical cleansing directly linked to processes of cultural destructions.

We have seen other examples about using bunkers to protect data, but what we find really interesting about this project is that it proposes an archive for books. And we immediately wondered… what if Guy Montag had found himself in front of the Flakturm Archives while he was working?

“There was always a minority afraid of something, and a great majority afraid of the dark, afraid of the future, afraid of the past, afraid of the present, afraid of themselves and shadows of themselves” ― Ray Bradbury, Fahrenheit 451

In the theater play Almansor that he wrote in 1820, Heinrich Heine made the following tragic prophecy: “Where we burn books, we will end up burning men.”

And maybe this is not fiction. Both Ray Bradbury and Heine, were talking not only about books, but about the human condition.

As Léopold explains, on May 10th 1933, the Nazis who recently reached the head of the executive and legislative power in Germany burnt thousands of books including Heine’s, which did not fit within the spirit of the new anti-Semitic/anti-Communist policies they were willing to undertake. About a decade later, they industrially killed eleven millions people [including six millions Jews] in what remains as the darkest moment of mankind’s history: the Holocaust.

 

It is clear that book burning is not reduced to the physical object, the main purpose of totalitarian governments which have ended burning books is to burn ideas and ideals.

The books which advocated ideas have to be suppressed in order to substitute thinking. In most of the cases, the books destroyed are irreplaceable and their burning constitutes a severe loss to cultural heritage, as happened with the obliteration of the Library of Baghdad, the burning of books and burying of scholars under China’s Qin Dynasty, and the Nazi book burnings, among others, as we can see on this list of book-burning incidents. About this issue, Léopold Lambert explains that in 1992, at the beginning of the three years long siege of Sarajevo, the Serbian army deliberately bombed the National Library of Bosnia and Herzegovina thus destroying more than a million books, including many unique documents precious to Judaism and Islam. The a ack on Bosnian culture was fundamentally complementary of the thousands of assassinations —very often by snipers— of the Bosnian people themselves during these three years of war [1992-1995] as the la er was based on the supremacist will of a culture over another.

These dystopian but real events are the main driving force behind the idea of creating the Flakturm Archives. The will to store books within a gigantic bunker constitutes, of course, a literal gesture of protection for the books, but more importantly it influences the imaginary of its visitors on the importance of the books physicality and spatialization.

The main concept behind the Flakturm Archives also reminds us about different references; from Umberto Eco’s labyrinthine medieval library which at the end of the book The Name of the Rose is burned and totally destroyed, to Orwell’s Nineteen Eighty-Four [Chapter 4], where the so-called “memory hole” is used to burn any book or wri en text which is inconvenient to the regime.

 

The drawings of the Flakturm Archives can be also related to Piranesi’s Carceri d’invenzione, with its enormous vaults with stairs and mighty machines. Richard Wendorf wrote about Piranesi’s ruins that they are visual reminders of a monumental past, a past so present that contemporary sensibility must accommodate rather than a empt to obliterate it.

Léopold Lambert’s project has this kind of sensibility: he’s reminding us a terrible past with its wars and libricides, but at the same time, proposing new ways to avoid repeating the same mistakes. He ends saying:

The Flakturm Archives are designed, not to diffuse the violence contained within this military structure, but to a empt to reveal it. War architecture —military structures or buildings which have been partially destroyed— has indeed this value; it expresses the violence which lies within each building, it reveals the systematic oppressive power through which architecture subjectivizes the bodies. Once this violence expressed, one can begin to actively adapt to it and appropriate it.

The playfulness that the building proposes through its experience is a direct consequence of such appropriation. In this regard, the archival space is constituted by the inside world that is hermetically contained by the bunker tower. Its vertical organization of open slabs, complemented by the numerous stairs, offers to the body a terrain that can only be appropriate through efforts.

This dimension of the project allows a global interest on the physicality of things, whether the la er are humans, books or architecture.

 

It is also interesting but not strange if you know Léopold’s blog The Funambulist, that he choose the flakturm in Augarten, the only one with the round plant, which is also a clear reference to the panopticon.

The panopticon is based on the principle that visibility is a trap and the person becomes a object of information, never a subject in communication. It can be say that the project Flakturm Archives is a panopticon in reverse. The different levels, bridges and platforms allow the possibility of infinite and endless views of the books.

Paraphrasing Foucault, here the books are the object of a kind of surveillance and induce the feeling of an immanent state of conscious and permanent visibility. But what we understand about this project is that this principle works in reverse: beside the powerful structure of the military architecture of the Flakturm, there is also the power of people taking care of the books.

Foucault stated that “The Panopticon is a marvellous machine which, whatever use one may wish to put it to, produces homogeneous effects of power.”

Maybe this is the kind of “power” we need in the current times, to avoid the manipulation of knowledge.

The same manipulation which has been part of human history, that is so contradictory that we have been able to see how a dictator as Saddam Hussein [a political figure who was anything but democratic] wrote several essays about “democracy” and how his politically perverse speeches were the promises of freedom and security which masked the reality of repressive regimes.

 

Only the access to books, to knowledge and the free exchange of history and ideas, will allow us to learn how to not do the same mistakes again… or at least, to try it.

 

We want to write this post as a brief homage to “all the writers and citizens who struggled to salvage the manuscripts, which still speaks to the strength of dialogue, even in book-burning times.”* Because as Ray Bradbury wrote, “There must be something in books, something we can’t imagine, to make a woman stay in a burning house; there must be something there. You don’t stay for nothing.” —–

* Quote taken from the article Burning Books: Sarajevo’s Library Twenty Years on and the Fragility of Cultural Heritage.

[1] Header picture taken from Flak Towers in the Augarten.

 

[2] The complete project Flakturm Archives can be visited on Léopold Lambert’s web-site.

[3] All the projects presented at [un]restricted access competition has been published here.

[4] More info about the Flak Towers on the book The Flak Towers in Berlin, Hamburg and Vienna 1940-1950 [Schiffer Military Aviation History] by Michael Foedrowi .